Centar za gospodarenje otpadom Bikarac, koji već godinama pratimo kao jedan od najbolje organiziranih sustava gospodarenja otpadom u Hrvatskoj, uskoro dobiva novo poglavlje. Šibenik razvija projekt energane – postrojenja za energetsku oporabu goriva iz otpada i muljeva iz uređaja za obradu otpadnih voda – koje bi bilo prvo takve vrste u Hrvatskoj. Riječ je o logičnom sljedećem koraku sustava koji je, počevši od nekadašnjeg gradskog odlagališta iz 1971. godine, izrastao u regionalni model kojim se danas može pohvaliti malo koja hrvatska županija.

Od odlagališta do regionalnog centra
Bikarac se nalazi oko 7 kilometara od centra Šibenika, na lokaciji koja se za odlaganje otpada koristi još od 1970-ih godina. Ono što je nekoć bilo klasično gradsko odlagalište, pretvoreno je u Regionalni centar za gospodarenje otpadom Šibensko-kninske županije, koji je pušten u probni rad 21. prosinca 2021. godine, u stopostotnom vlasništvu Grada Šibenika. Danas centar opslužuje šire područje – osim Šibenika, otpad se dovozi i iz općina Bilice, Rogoznica, Tisno, Murter, Vodice, Primošten, Pirovac i Tribunj.

Srce sustava je postrojenje za mehaničko-biološku obradu (MBO) otpada, kapaciteta 40.000 tona godišnje, na površini od oko 40.000 četvornih metara. Iz otpada koji stigne u centar izdvajaju se reciklabilni materijali – metali, staklo, papir i plastika – dok se iz preostalog gorivog dijela proizvodi kruto oporabljivo gorivo, poznato pod kraticom SRF. Upravo je taj SRF, uz mulj iz uređaja za obradu otpadnih voda, sirovina koja bi trebala pogoniti buduću energanu.

Zašto je energana logičan sljedeći korak
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurao je tri milijuna eura za izradu studije opravdanosti gradnje energane, a ta je studija, prema riječima gradonačelnika Šibenika Željka Burića, pokazala apsolutnu isplativost projekta. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije već je 31. ožujka 2026. izdalo rješenje o prihvatljivosti izgradnje energane na Bikarcu za ekološku mrežu, čime je projekt dobio jednu od ključnih dozvola na putu do realizacije. Zanimljivo je i da bi postrojenje moglo primati i obrađivati gorivi otpad iz čak četiri centra za gospodarenje otpadom – uz Bikarac, tu su Lećevica, Biljane Donje i Lučino Razdolje.

Gradonačelnik Burić energanu vidi kao rješenje za problem s kojim se, kaže, suočavaju svi centri za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj: što učiniti s materijalom koji preostane nakon mehaničko-biološke obrade. Umjesto da se taj materijal, uz trošak, prepusti nekome drugome na zbrinjavanje, energana bi ga pretvorila u vrijednu sirovinu za proizvodnju energije koja se onda može naplatiti. Time bi se, kako ističe Burić, zatvorio cijeli krug gospodarenja otpadom.

Industrijska zona Podi kao prirodni partner
Ključna prednost projekta je blizina industrijske zone Podi, koja broji više od 70 tvrtki i blizu dvije tisuće zaposlenih – dakle, postojeću i konkretnu potražnju za energijom. Grad je, prema riječima gradonačelnika, već kontaktirao sve gospodarske subjekte koji su iskazali interes za toplinsku energiju koju bi energana mogla proizvoditi, s idejom da se industrijska zona i energana spoje u jedinstveni, cjeloviti sustav proizvodnje i korištenja toplinske i električne energije.

Time projekt nadilazi okvire klasičnog zbrinjavanja otpada i postaje dio šire energetske infrastrukture grada, s izravnom korisničkom bazom već na samom startu.

Vodik, metanol i CO₂ kao sljedeći koraci
Ambicija ne staje na proizvodnji topline i električne energije. Grad razmišlja i o iskorištavanju CO₂ koji bi energana stvarala u radu, kroz projekt prikupljanja ugljikovog dioksida i njegove daljnje prerade u zeleni vodik i metanol. Riječ je o konceptu koji bi, ako se realizira, energanu na Bikarcu svrstao među naprednije europske primjere kružnog gospodarenja otpadom i energijom, gdje se i sporedni proizvod izgaranja pretvara u novu vrijednost umjesto da se jednostavno ispušta u atmosferu.

Poruka gradonačelnika: upravljati vlastitom budućnošću
Burić svoj pristup temelji na jasnoj poruci – ako Hrvatska želi upravljati svojom budućnošću, mora riješiti pitanje otpada i onečišćenja voda samostalno, a ne ovisiti o drugima. Čist okoliš, kaže, znači i čiste vode i kvalitetan sustav zbrinjavanja otpada, a bez toga nema ni ozbiljnog turizma ni kvalitetnog života. Upravo je to razlog zašto energane, prema njegovim riječima, predstavljaju nužnost za Hrvatsku, a ne samo opciju.

Sljedeći korak za projekt je pronalazak izvora financiranja. Lokacija je određena, a projekt je usklađen s prostornim planovima. Burić smatra da bi financiranje trebala preuzeti država, javne institucije ili jedinice lokalne i regionalne samouprave, no ne isključuje ni model koncesije. Njegov je stav dosljedan pristupu kojim je Šibenik već izgradio Bikarac – da grad i regija sami preuzmu upravljanje svojom sudbinom u pitanjima otpada i energije, umjesto da čekaju rješenja izvana.

Bikarac je pokazao da se ambiciozan i dobro osmišljen sustav gospodarenja otpadom može izgraditi i održavati na razini jedne hrvatske regije. Energana na otpad bila bi prirodan nastavak te priče – korak koji bi otpad, energiju i industriju u Šibeniku povezao u jedan zaokružen, samoodrživ sustav.