Niz odlagališta prestao je zaprimati otpad zbog opće krize
povjerenja u sustav: prijeti slom odvoza otpada privatnih i javnih korisnika

U Hrvatskoj je, posljedično medijskom i političkom ‘ratu’ izazvanom informacijama o ilegalnom otpadu, nastao val odbijanja primanja otpada na odlagališta – a koji nije posve lokalan. Splitski Karepovac ograničio je prihvat otpada iz drugih sredina, pločanski Lovornik i bjelovarske Doline odbijaju prihvat dodatnog otpada izvana, zadarsko Diklo potpuno je zatvoreno za ne-lokalne korisnike, a ogulinski Sodol privremeno je obustavljao prihvat otpada drugih gradova i općina. Istodobno su Sinj i Osječko-baranjska županija zauzeli restriktivan stav prema prihvatu otpada iz drugih sredina, dok Karlovac zbog ugovornih obveza prema Fondu mora nastaviti prihvat otpada na Ilovcu, a zadarski CGO Biljane Donje dopušta mogućnost privremenog prihvata pod određenim uvjetima.

Posljedice nedostatka raspoloživih kapaciteta posebno osjećaju Makarska i općine Makarskog primorja – Brela, Baška Voda, Tučepi i Podgora – kao i Omiš, Kaštela, Dugi Rat, Zadvarje i Šestanovac, koji su bili prisiljeni tražiti zamjenska odlagališta, sklapati privremene dogovore ili organizirati prijevoz otpada u udaljenije županije. Sličnim su teškoćama bili izloženi Varaždin, Samobor, Jastrebarsko, Josipdol i Plaški, dok je Otočac nakon zatvaranja Poduma preusmjerio otpad u CGO Babina Gora, što pokazuje kako nedostatak pravodobnih i sustavnih rješenja sve veći broj hrvatskih gradova i općina prisiljava na skupe, nesigurne i dugoročno neodržive načine zbrinjavanja komunalnog otpada.

Ovim putem upozoravamo javnost i nadležne institucije: Hrvatska ulazi u razdoblje u kojem otpad više nema kamo. Davatelji javne usluge i ovlaštene tvrtke ostaju bez prostora za odlaganje i zbrinjavanje otpada, i to ne samo komunalnog nego i industrijskog. Ako se to ne zaustavi, u dijelu zemlje mogao bi se prekinuti redovni odvoz otpada. Razlog ne bi bio taj što ga nitko ne želi skupljati, nego taj što ga više nitko ne želi primiti.

Histerija umjesto sustava

Nakon afera s ilegalno odloženim otpadom posljednjih mjeseci, s Gospićem kao središnjim primjerom, u gospodarenju otpadom zavladala je potpuna histerija. Lokalne vlasti zatvaraju vrata otpadu iz drugih sredina. Prema svakom kamionu s otpadom odnosi se kao prema prijetnji, a prema svakoj ovlaštenoj tvrtki kao prema sumnjivcu.

Zaboravlja se da je u tim kamionima otpad koji smo stvorili svi mi. Svaki stanovnik Hrvatske proizvede gotovo 500 kilograma komunalnog otpada godišnje, više od kilograma dnevno. To nije tuđi otpad koji netko podmeće. To je ostatak naših kućanstava, naših trgovina, naših radnih mjesta i naše svakodnevice. Odbiti ga ne znači riješiti problem, nego ga gurnuti susjedu.

Ta je histerija donekle razumljiva jer je povjerenje građana teško narušeno. No ona se događa u sustavu koji ionako skoro da i ne postoji. Hrvatska godinama nema dovoljno centara za gospodarenje otpadom, sortirnica, kao i sve manje kapaciteta na odlagalištima. Kad se na tako slab sustav doda panika, dobivamo potpuni zastoj.

Što se već događa

Kriza više nije pitanje budućnosti. Odlagališta se zatvaraju, a novi centri za gospodarenje otpadom kasne godinama, pa se otpad vozi stotinama kilometara. Otoci i manje sredine upozoravaju da više nemaju kamo s otpadom. Gdje nema legalnog rješenja, niču divlja odlagališta. Pogoni za obradu se zatvaraju ili gomilaju neprerađen otpad. Opasni otpad trenutačno se u Hrvatskoj uopće ne može odgovarajuće zbrinuti. Građani to već osjećaju kroz poskupljenja, rjeđi odvoz i najave prekida usluge.

Javni novac nosi javnu obvezu

Odlagališta koja su sanirana i proširena novcem države i Fonda za zaštitu okoliša nisu dobila taj novac samo za vlastite potrebe. Uz sufinanciranje su preuzela obvezu primati otpad iz drugih gradova i općina, u skladu s Odlukom o redoslijedu i dinamici zatvaranja odlagališta i Planom gospodarenja otpadom. Primjer je Karlovac, koji je dodatkom ugovora iz 2019. preuzeo obvezu prihvaćati otpad drugih jedinica lokalne samouprave.

Svjedočimo tome da dio takvih odlagališta danas odbija primiti otpad iz drugih sredina. To je nedopustivo. Ne može se uzeti javni novac, a zatim zatvoriti vrata kad taj isti sustav zatreba pomoć. Ugovorne obveze nisu stvar dobre volje lokalne vlasti, nego obveza prema svim građanima koji su ta ulaganja platili.

Što realno prijeti

Ako davatelji javne usluge i ovlaštene tvrtke ostanu bez mjesta za odlaganje, otpad neće nestati. Završit će na ulicama, u šumama i uz rijeke, ili u prepunim skladištima gdje raste opasnost od požara. Gospodarstvo neće moći normalno raditi bez zbrinjavanja industrijskog otpada, a cijenu će na kraju platiti građani, i zdravljem i računima.

Stav udruge

Ustavni sud je 2023. utvrdio da je Ministarstvo dužno osigurati odgovarajuću obradu otpada koji se preusmjerava na druga odlagališta. Ta odgovornost ne smije biti prebačena na općine, davatelje usluge i građane.

Strogi nadzor nad tokovima otpada nužan je i mi ga godinama tražimo. No nadzor i histerija nisu isto. Nadzor znači pratiti svaku tonu otpada i kažnjavati prekršitelje. Histerija znači zatvoriti sva vrata i čekati da se problem prelije na ulice.

Tražimo hitno:

Ø Da Ministarstvo i Fond donesu obvezujuće rješenje o tome gdje se prima komunalni otpad iz općina koje su ostale bez odlagališta.

Ø Da se izradi hitan plan za zbrinjavanje neopasnog industrijskog i opasnog otpada, jer sadašnje stanje ugrožava i okoliš i gospodarstvo.

Ø Da Fond provjeri ugovorne obveze svih sufinanciranih odlagališta. Ako odbijaju prihvat otpada protivno ugovoru, tražimo da se primijene ugovorne mjere, uključujući povrat sredstava.

Ø Da se javno objavi koja odlagališta imaju slobodan kapacitet, kolikog je on opsega i tko odbija prihvat otpada.

Vrijeme je za odluke, ne za politiku

Otpad nije ni lijevi ni desni, ni gradski ni državni. Proizvodimo ga svi, a nitko ga ne može izbjeći. Svaki tjedan u kojem se stranke, ministarstva, županije i gradovi međusobno optužuju tjedan je bliže otpadu na ulicama.

Vrijeme je da se tema otpada prestane politizirati. Od nadležnih tražimo odlučnost, odgovornost i konkretne odluke, i to sada, a ne nakon što prvi spremnici ostanu neispražnjeni.

Mi na ovaj scenarij upozoravamo godinama. Danas više nije pitanje hoće li se sustav slomiti, nego tko će preuzeti odgovornost kad se to dogodi.