Dok su Zagreb i Split, najveći gradovi, dospjeli na rub komunalnog kolapsa, s deponijama Karepovac i
Jakuševec punim do kraja 2026., a dugoročnim projektima Lećevica i Resnik koji kasne godinama a na
kraju će kasniti desetljećima, u Šibeniku se u tišini gradi ono što bi trebala biti hrvatska prekretnica. Grad
dvadeset puta manji od Zagreba i četverostruko manji od Splita pažljivo sklapa sustav kružnog
gospodarenja otpadom, gdje svaki gram otpada dobiva svrhu — ne na deponiji, nego u kružnom ciklusu
materijala i energije.

Zagreb i Split već mjesecima vode medijske kampanje o “neodrživim troškovima” i “nedostatku državne
pomoći”, moleći HEP za otkup goriva iz otpada i Fond za subvencije. Split nema Plan B nakon
Karepovca, koji neće primiti otpad 170.000 Splićana i okolnih općina, dok Lećevica čeka do 2028. s
udvostručenim troškovima i stopom recikliranja od samo 28% — najgorom među velikim gradovima.
Zagreb zatvara Jakuševec zbog nedostataka prostora za odlaganje i bez sustavnog “nasljednika”, a vlasti
održavaju sastanke s ministarstvom tražeći da netko drugo riješi ono što su oni obećavali da će riješiti i što
su dužni riješiti svojim građanima.

Gradonačelnici-obećavatelji, danas prosjaci
Gradonačelnik Splita Tomislav Šuta koji se prije deset godina kao direktor Lećevice hvalioo završetkom
do 2018., danas kao gradonačelnik moli za alternativne lokacije i 2 milijuna eura iz Fonda — ironija koju
opozicija naziva neradom za koji će građani platiti dvostruko skuplje račune. Zagrebov Tomislav
Tomašević obećavao je Resnik kao rješenje, a danas Jakuševec puca, bez plana B osim vapaja za državnu
intervenciju — desetljeće njegovih lažnih obećanja pretvoreno u komunalnu katastrofu. Ovi “rješavači”
koji su se prodavali kao spasitelji otpada, sada glume žrtve sustava koji su sami uništili svojim
kašnjenjima i nesposobnošću.

Zagreb i Split glume žrtve vlastitih političkih pogrešaka desetljeće i pol. Javni istupi pune su jecaja:
država mora pomoći, HEP otkupiti RDF, graditi energane, Fond financirati još jedan “pilot”. U prijevodu
— “nismo sposobni bez centralizirane infuzije”. Taj mentalitet ovisnosti jednako je opasan kao i
nepostojanje reciklaže. Nakon dvadeset godina rotacija, najveći gradovi ne znaju zbrinuti vlastiti otpad —
to je civilizacijski neuspjeh.

Šibenik: Akcija bez izgovora
U Šibeniku se nitko ne žali. Na CGO Bikarac već funkcionira mehaničko-biološka obrada otpada u gorivo RDF, odlagalište je sanirano, a rade se studije za prvu hrvatsku energanu koja bi otpad i mulj pretvarala u struju za HEP i toplinu za industriju Podi — sufinancirano s 3 milijuna eura iz Fonda, ali lokalno vođeno. Inženjeri, gradske službe i partneri povezuju komunalni sustav, energiju i lokalne resurse. Nema pritisaka na državu- samo rezultati. Šibenik shvaća kružno gospodarstvo kao način poslovanja, ne kao retoričku figuru.

Dok Šibenik gradi budućnost, Zagreb “servisira greške prošlosti”, a Split raspravlja gdje staviti
kompostanu — Karepovac, logistička zona ili “negdje drugdje”. Milijarde kuna europskih fondova
nestaju u administrativnim labirintima. Europa — Beč, Kopenhagen, Švedska — pretvara otpad u 30-35%
energije desetljećima, s filtrima za čisti zrak i uvozom otpada; Hrvatska izvozi i plaća strane.
Vrijeme je da veliki prestanu glumiti nemoćne i uče od Šibenika. Kad taj graad prvi uspostavi puni ciklus
kružnog gospodarstva u Hrvatskoj, to će biti preokret: rješenja nastaju na terenu, ne u kabinetima lažnih
obećavatelja. Istinska ekologija grada ovisi o hrabrosti, ne o proračunu.

Piše: Josip Pavlović